Sjećanje na žrtve Baćina

Sjećanje na žrtve iz Baćina
Sudjelovali smo na davanju počasti žrtvama Baćina 21.listopada 2022.
Citiramo župana Ivana Celjaka.
Kad razmišljamo o vremenima strahota pitamo se tko su ljudi koji su nam nanosili takvo zlo, uvijek na kraju dođemo do istog zaključka: Zli ljudi!
I danas, kad obilježavamo ovaj strašan događaj, koji se dogodio u Baćinu, teško je suspregnuti osjećaje. Nismo zaboravili i nećemo zaboraviti. Teško je proživljavati ponovno one osjećaje koje su mnogi od nas ranije proživjeli, ali to je potrebno. Ne da bi mrzili, ne da bi se osvećivali, nego da ne bi dopustili da se takvo zlo ikad ponovi“, rekao je Ivan Celjak, koji je svoje obraćanje zaključio porukom hrvatskim braniteljima: „Hvala vam za Domovinu! A svim vašim prijateljima, suborcima, svima onima koji su izgubili živote na putu ostvarenja naše slobode, neka je vječna hvala i slava.“

BAĆIN, 21. LISTOPADA 1991.
Nakon vukovarske Ovčare najveda masovna grobnica žrtava Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj
je Skelište u Badinu. Tu je ekshumirano 56 tijela, uglavnom stanovnika Hrvatske Dubice i Cerovljana.
U listopadu 1991. srpske okupacijske vlasti su sastavile popis preostalih Hrvata u Dubičkom kraju te
im zapovjedile da se 20. listopada 1991. okupe u vatrogasnim domovima u Hrvatskoj Dubici i
Cerovljanima. Vedina je poslušala, dok su neki privedeni na silu. Svi su bili civili, uglavnom starice i
starci te bolesne osobe. Sutra, 21. listopada 1991. odvezeni su u Badin gdje su ih milicioneri i vojnici
SAO Krajine poubijali iz automatskih pušaka. Procjenjuje se da su tada na Skelištu ubijene 74 osobe,
od čega je 56 zakopano bagerom a ostali bačeni u Unu. Po oslobođenju je, od 13. ožujka do travnja
1997., na Skelištu izvršena ekshumacija iz masovne grobnice duge 60 m i široke 15 m. Do danas je
identificirano 45 od 56 nađenih tijela.
Od stanovnika Hrvatske Dubice identificirani su: Katarina Alavančid (1910.), Terezija Alavančić
(1925.), Josip Antolović (1910.), Marija Batinović (1901.), Mijo Čović (1915.), Ana Dikulić (1942.),
majka i kder Ruža (1913.), i Sofija Dikulid (1946.), Antun Đukid (1933.), Marija Đukić (1923.), bračni par
Juraj (1923.) i Kata Ferid (1925.) te sestra Anka Ferid (1926.), Filip Jukid (1949.), Marija Jukid (1924.),
Veronika Jukid (1919.), Mijo Krnid (1929.), bračni par Pavao (1931.) i Barbara Kropf (1928.), Terezija
Kramarid (1922.), Antun Krivajid (1931.), Ivan Kulišić (1926.), Nikola Lončarid (1910.), Marija
Milašinovid (1913.), Antun Mucavac (1946.), Sofija Pezo (1922.), Anka Piktija (1920.), Stjepan Sabljar
(1912.), Veronika Stanković (1915.), Marija Šestić (1922.), bračni par Antun (1920.) i Marija Švračić
(1924.), Ana Tepid (1925.), Ivan Trninid (1913.), Katarina Vladid (1931.) i Soka Volarevid (1915.).
Od stanovnika Cerovljana identificirani su: Marija Antolovid (1917.), sestre Ana (1923.) i Katarina
Blinja (1933.), Josip Blinja (1926.), Mara Dorić (1939.), Andrija Likić (1908.), Katarina Lončar (1906.) i
Ana Lončar (1923.).
Identificirana je Milka Čevizovid (1931.) iz Uštice /Jasenovac, koja se zatekla u Hrvatskoj Dubici.
Zbog tehničkih razloga nije identificirano 11 tijela: 7 muškaraca i 4 žene.
Sve identificirane žrtve su civili, tri srednje a ostali starije životne dobi. Prema spolu 29 žrtava su žene
a 16 muškarci. Jedna osoba je srpske nacionalnosti a ostale 44 su Hrvati. Vedina je bila lošeg
zdravstvenog stanja, kronično bolesna, invalidna ili teško pokretna. Uzimajudi sve to u obzir, jasno je
da ovi ljudi nisu predstavljali opasnost za srpsku okupacijsku vlast na dubičkom području i da je jedini razlog za likvidaciju bila nihova etnička pripadnost.